Zagrebački Holding  
Mapa webaLinkovi
 
 

Kroz povijest

Za razliku od današnje rasvjete, koja je u pravilu električna, u XIX. stoljeću kad su izgrađivani po većim gradovima sustavi javne rasvjete, kao energent se koristio plin. Prvi sustav za destilaciju plina, koji je upotrijebio za rasvjetljavanje vlastitoga doma konstruirao je 1792. godine William Murdoch. Tijekom 1813. i 1814. godine koristeći svoja iskustva pri izgradnji manjih pogona, on je započeo izgrađivati sustav plinske javne rasvjete u Londonu, a do 1823. plinska je rasvjeta uvedena u 52 engleska grada. Ubrzo nakon toga u većim gradovima kontinentalne Europe uvođena je plinska rasvjeta: u Parizu 1815., u Beču 1818., u Berlinu i Hamburgu 1826., itd.

Na hrvatskom je prostoru prvi sustav destiliranog plina za rasvjetne svrhe izgrađen i pušten u pogon 1818. na svjetioniku Savudrija, što je i u svjetskim razmjerima predstavljalo inovaciju u regulaciji pomorskog prometa. Sustavi gradske javne rasvjete podignuti su nešto kasnije: u Rijeci 1852., u Zagrebu 1862. (pušten u rad 1863.), u Splitu 1870., u Puli 1880., u Osijeku 1886., itd.

Gradska uprava Zagreba pokrenula je inicijativu za izgradnju mreže gradske rasvjete i gradske plinare, pa je 1862. sklopljen ugovor između grada Zagreba i bavarskog poduzetnika Ludwiga Augusta Riedingera o uvođenju javne i privatne plinske rasvjete. U svrhu gradnje tvornice rasvjetnog plina Riedingeru je besplatno ustupljeno gradilište na uglu Kukovićeve (danas Hebrangove) i Gundulićeve ulice. Nakon proširenja tzv. “stara“ plinara obuhvaćala je čitav prostor do Mažuranićeva trga i Žerjavićeve ulice. Kad je 31. listopada 1863. godine proradila plinska rasvjeta u Zagrebu taj su sustav sačinjavale 364 plinske svijetiljke.

U krugu plinare bile su smještene upravna zgrada i stambena zgrada za osoblje. Na uglu Kukovićeve i današnjeg Mažuranićeva trga bio je vrt, a iza toga su na umjerenoj udaljenosti od ruba parcele bile dvije plinospreme, od kojih je svaka imala kapacitet 500 m³, te su iza njih poslije podignute još dvije (kapaciteta 1200 m³ i 1800 m³, a 1905. njezin je kapacitet teleskopskom nadogradnjom povećan na 3800 m³). Unutar plinare bilo je i sastajalište za nažigače, zatim retortnica (pogon za proizvodnju plina) s dimnjakom, prostorija za fotometriju, prostorija za mjernu i regulacijsku opremu, prostorija s trima uređajima za pročišćavanje plina te radionice i skladišta.

U prvo se vrijeme plin proizvodio postupkom suhe destilacije drva, a poslije iz kamenog ugljena. Taj je pogon počeo isporučivati plin 31. listopada 1863. i od tada datira gradska plinska rasvjeta u Zagrebu. Stara je plinara zatvorena 22. travnja 1911. godine.
Zapravo, pored osnovne funkcije proizvodnje plina za rasvjetu, plinare su bile važne i kao prave kemijske tvornice, odnosno kao generatori rada drugih kemijskih pogona. Naime, nusproizvodi pri destilaciji plina iz kamenog ugljena bili su: koks, katran, benzol i amonijev sulfat, a od čega bi se ostvarivali znatni prihodi. Primjerice, ako je sirovina (kameni ugljen) bila prikladne kvalitete, procesom destilacije plina nastale bi znatne količine (više od 50% u odnosu na količinu kamenog ugljena) vrsnog koksa, kojeg se prodavalo građanstvu za ogrjev, ali i metalurškim pogonima, i samo na toj stavci moglo se zaraditi za nabavu cjelokupne potrebne količine sirovine.

Što se organizacijskog dijela tiče, valja naglasiti da je 1873. godine plinski posao preuzelo Zagrebačko plinarsko društvo. Godine 1900. plinara je došla u posjed gradske općine, a još i danas Gradska plinara Zagreb u vlasništvu je Grada Zagreba.

„Nova“ je plinara puštena u rad 10. travnja 1911. godine. Budući da je bila među prvima koje su uvele tehnologiju vertikalnih plinskih peći s retortama, nakon puštanja u rad iziskivala je niz dorada, preinaka i dogradnji (uređaj za gašenje koksa, konstrukciju peći i generatora i sl.), a te intervencije nisu bile samo puko poboljšanje i racionalizacija njezinih postrojenja, nego su ujedno značile pomak te tehnologije općenito, i ta su iskustva zagrebačke plinare implementirana pri planiranju i izgradnji drugih sličnih plinara. Imala je viseće vagonete na električni pogon za dopremu ugljena do peći te isti takav sustav za odvoz koksa, svoju električnu centralu, vodovod, moderne zgrade, najsuvremenija postrojenja za pročišćavanje plina, itd.

Plinskoj rasvjeti počinje konkurirati ona električna tek nakon izuma sijalice Thomasa Edisona. Međutim, i plinska se rasvjeta usavršavala izumom Auerovog plinskog žarnog svjetla (u Zagrebu uvedenog 1894.). S istim ciljem uvedeno je još nekoliko inovacija: 1897. u nekim su svjetiljkama ugrađene automatske nažigače, a 1899. uvedeno je paljenje na daljinu; žarulje u obliku gljive s visećom mrežicom uvedene su u uporabu 1927., a 1931. primijenjen je novi model s visećim i prstenasto smještenim malim mrežicama, koje su bile ekonomičnije u potrošnji plina i davale jače svjetlo. Međutim, 1934. zadnje proširenje plinske javne rasvjete izvedeno je na području Krešimirova trga i okolnih ulica, a nakon toga se uvodilo isključivo električnu javnu rasvjetu, dok se plin profilirao kao jeftin i praktičan energent za domaćinstva i gospodarske subjekte.
Za opskrbu plinom – pored proizvodnje gradskog plina – postojala je i mogućnost dobave prirodnog plina s plinskih polja u zapadnoj Slavoniji, a za to je trebalo izgraditi plinovod do Zagreba.

Inače, prirodni se plin koristio u Zagrebu i prije Drugog svjetskog rata: 1938. uprava plinare pregovarala je s tvrtkom Motormetan što se tiče preuzimanja prodaje stlačenog prirodnog plina u čeličnim bocama pod tlakom od 200 atm (202,6 bara) za kućanstva, obrt i industrijske subjekte koji nisu priključeni na plinsku mrežu, dok bi tvrtka Motormetan i dalje pridržala prava prodaje stlačenog prirodnog plina za pogon automobila te u obrtu za autogeno zavarivanje, lemljenje i rezanje.
Jedan od najvažnijih datuma u povijesti zagrebačke plinare svakako je 22. prosinca 1955., kada je postrojenje Gradske plinare plinovodom spojeno s plinskim poljima kod Ivanić Grada. Od 1956. do 1959. izgrađena su postrojenja za konverziju prirodnog plina u gradski, te nakon puštanja u rad tih postrojenja, u četiri je godine udvostručena potrošnja plina.

Tijekom 60-ih godina rasla je potrošnja gradskog plina, ali i distribucija prirodnog plina, koja je 1966. na godišnjoj razini premašila količinu proizvedenog gradskog plina. Tzv. proces metanizacije (stvaranje tehničkih preduvjeta i prespajanje dijelova mreže gradskog na prirodni plin) započet je 1971., a oscilirao je iz godine u godinu i implicirao priključivanje između 800 i više od 2600 domaćinstava godišnje. Iako je završetak metanizacije bio planiran za polovicu 1980-ih, proces se otegnuo zbog potrebnih radova i investicija u plinsku mrežu, ali i u kućne instalacije, sve do transformacije svih plinskih aparata kod potrošača. Još je 1990. na mrežu gradskog plina bilo priključeno 18 132 potrošača, a 11. studenoga 1993. – nakon prespajanja na prirodni plin posljednjih 6173 potrošača tijekom iste godine – zagrebački gradonačelnik Branko Mikša simbolično je zatvorio proizvodnju gradskog plina.

Kroz stoljeće i pol dugu povijest plinare izmjenjuju se streloviti usponi i teške stagnacije. U početku se isporučivalo tek oko 400 000 m³ gradskog plina godišnje, a potrošnja je rasla do 1915. Oporavak od posljedica Prvog svjetskog rata trajao je do 1926., pa slijedi rast do pred kraj Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata proizvodnja je pala na vrijednosti iz 1915., ali pred kraj 40-ih opet je dosegnut i premašen međuratni maksimum. Nakon stagnacije 50-ih, tijekom 60-ih isporuka plina je naglo rasla i 1971. iznosila je 136 000 000 m³. Tijekom idućeg desetljeća isporuka se utrostručila, a nakon toga ponovno stagnira. Od 1986. godišnja isporuka plina raste do 1993., kada je dosegnut apsolutni maksimum isporuke plina u povijesti plinare: 655 453 000 m³. Nakon toga slijedi smanjenje koje se ima pripisati izdvajanju velikih toplana (TE-TO i EL-TO) iz distribucijskog sustava plinare.
Od godine 1971. do 2011. plinska mreža se, uz neke oscilacije, prilično ujednačeno povećavala do 1997., a između 1998. i 2004. širila se naglo (oko 200 000 m godišnje, uz rekord od 356 000 m 1999. godine). Od 2005. do 2008. uslijedilo je razdoblje stabilizacije tijekom kojeg je godišnje povećanje iznosilo nešto više od 100 000 m, 2009. povećanje pada na 43 000 m, a nakon toga se stabilizira između 25 000 i 30 000 m godišnje. Krajem 2011. dosegnuta je ukupna duljina plinske mreže Gradske plinare Zagreb d.o.o. od 3 691 000 m.
Slično se povećavao i broj potrošača: prilično ujednačen je uspon sve do 1997., kada je njihov broj dosegao 129 528. Od 1998. do 2009. bilježimo stalan nagli rast broja potrošača. Tijekom proteklih dviju godina broj potrošača povećava se ritmom od oko 5000 novih potrošača godišnje. Krajem 2011. zabilježeno je 271 438 potrošača Gradske plinare Zagreb d.o.o.

Na karti je prikazano širenje plinske mreže do 1982. godine (vidi kartu – tamnoplava boja), gdje se vidi da su urbana područja Zagreba i industrijske zone plinoficirani. Do tada je ukupna duljina mreže iznosila 762 000 m s ukupno 34 945 potrošača. Između 1983. i 1992. mreža je produljena na 1 207 000 m, a ukupan broj potrošača iznosio je 110 264 (vidi kartu – žuta boja). Slijedilo je desetljeće tijekom kojega se ukupna duljina mreže više nego udvostručila i 2002. iznosila je 2 633 000 m, a na nju je bilo priključeno 172 617 potrošača (vidi kartu – zelena boja). Do kraja 2011. mreža je povećana na 3 691 000 m i 271 438 potrošača (vidi kartu – ljubičasta boja).

Usklađivanjem zakonodavstva Republike Hrvatske s energetskom politikom Europske unije, područje energetike regulirano je kroz tri paketa mjera. Prvim paketom mjera 90-ih godina prošlog stoljeća odvojen je transportni sustav od ostalih djelatnosti i uvedena je obveza javne usluge. Drugi paket mjera potencirao je potrebu sigurne opskrbe prirodnim plinom i prekograničnu suradnju. Treći je paket mjera predvidio veću ulogu tržišnog regulatora (u Hrvatskoj: Hrvatska energetska regulatorna agencija), a važne su i odredbe o neovisnosti transportnog sustava, sustava skladištenja i distribucijskog sustava u odnosu na ostale djelatnosti. U okviru navedenog, 24. travnja 2008. osnovano je novo trgovačko društvo Gradska plinara Zagreb – Opskrba d.o.o. i ono je 1. srpnja 2008. preuzelo poslove nabave i opskrbe plinom krajnjih kupaca spojenih na plinski distribucijski sustav Gradske plinare Zagreb d.o.o., koja od 1. srpnja 2008. obavlja isključivo djelatnost distribucije plina na svom distribucijskom sustavu. Oba trgovačka društva u 100-postotnom su vlasništvu Zagrebačkog holdinga d.o.o.