Gradska uprava Zagreba 1862. godine pokrenula je inicijativu za izgradnju mreže gradske rasvjete i gradske plinare te je s bavarskim poduzetnikom Ludwigom Augustom Riedingerom sklopljen ugovor o uvođenju javne i privatne plinske rasvjete. U svrhu gradnje tvornice rasvjetnog plina Riedingeru je besplatno ustupljeno gradilište na uglu Kukovićeve (danas Hebrangove) i Gundulićeve ulice. Nakon proširenja tzv. “stara“ plinara obuhvaćala je čitav prostor do Mažuranićeva trga i Žerjavićeve ulice. U prvo se vrijeme plin proizvodio postupkom suhe destilacije drva, a poslije iz kamenog ugljena.
 

Što se organizacijskog dijela tiče,  1873. godine plinski posao je preuzelo Zagrebačko plinarsko društvo. Godine 1900. Plinara je došla u posjed gradske općine, a i danas Gradska plinara Zagreb u vlasništvu je Grada Zagreba.
 

„Nova“ je plinara puštena u rad 10. travnja 1911. godine. Budući da je bila među prvima koje su uvele tehnologiju vertikalnih plinskih peći s retortama, nakon puštanja u rad iziskivala je niz dorada, preinaka i dogradnji (uređaj za gašenje koksa, konstrukciju peći i generatora i sl.), a te intervencije nisu bile samo puko poboljšanje i racionalizacija njezinih postrojenja, nego su ujedno značile pomak te tehnologije općenito, i ta su iskustva zagrebačke plinare implementirana pri planiranju i izgradnji drugih sličnih plinara. Imala je viseće vagonete na električni pogon za dopremu ugljena do peći te isti takav sustav za odvoz koksa, svoju električnu centralu, vodovod, moderne zgrade, najsuvremenija postrojenja za pročišćavanje plina, itd. Plinskoj javnoj rasvjeti počela je konkurirati električna.
 

Tijekom 60-ih godina rasla je potrošnja gradskog plina, ali i distribucija prirodnog plina, koja je 1966. na godišnjoj razini premašila količinu proizvedenog gradskog plina. Tzv. proces metanizacije (stvaranje tehničkih preduvjeta i prespajanje dijelova mreže gradskog na prirodni plin) započet je 1971., a oscilirao je iz godine u godinu i implicirao priključivanje između 800 i više od 2600 domaćinstava godišnje. Iako je završetak metanizacije bio planiran za polovicu 1980-ih, proces se otegnuo zbog potrebnih radova i investicija u plinsku mrežu, ali i u kućne instalacije, sve do transformacije svih plinskih aparata kod potrošača. Još je 1990. na mrežu gradskog plina bilo priključeno 18 132 potrošača, a 11. studenoga 1993. – nakon prespajanja na prirodni plin posljednjih 6173 potrošača tijekom iste godine – zagrebački gradonačelnik Branko Mikša simbolično je zatvorio proizvodnju gradskog plina.

Sukladno Zakonu o tržištu plina koji je usklađen s odredbama Direktiva Europske unije o zajedničkim pravilima unutarnjeg tržišta prirodnog plina 2003/55/EU tijekom 2008. godine u Gradskoj plinari Zagreb d.o.o. provedeno je pravno razdvajanje regulirane djelatnosti distribucije prirodnog plina od djelatnosti opskrbe plinom koja je tržišna djelatnost i koja je prešla u novu tvrtku Gradska plinara Zagreb-Opskrba.